Druga svijeća je pomirilica ili betlehemska – označava mir, a druge nedjelje Adventa slušamo o sv. Ivanu Krstitelju koji djeluje onako kako je prorok Izaija najavio 700 godina prije njegova rođenja. On naime pripravlja put, „ravna staze“ Mesiji – onome koji će se poniziti, kako bi nas ljude izdignuo iz truleži grijeha, u radost kojoj nema kraja, najavljuje župni vikar Župe sv. Euzebija i Poliona vlč. Božidar Nađ.
Evanđeoski odlomak predstavlja Ivana kao „glas koji viče u pustinji“ podsjećajući na putovanje od 40 godina kroz pustinju Izabranog naroda. Na ovaj način nas evanđelist Luka podsjeća na razdoblje izraelske povijesti u kojem su se oni najviše pouzdavali u Gospodina, tj. najpotpunije shvaćali koliko smo mi ljudi ovisni o Bogu. Ujedno podsjeća svoje suvremenike, kao i nas danas, da se na isti način trebamo uzdati u Boga, bez obzira na sve.
Tako nas današnji evanđeoski odlomak zapravo poziva na obraćenje prije Isusova dolaska među nas. Poziva nas da se pripravimo, da poravnamo u sebi sve krive puteve tj. poziva nas da se približimo Bogu, a udaljimo od grijeha. Poziva nas da redovito slavimo Boga na Svetoj misi, da redovito molimo, da se ispovjedimo, da činimo tjelesna i duhovna djela milosrđa, da oprostimo, da živimo onako kako nas to Bog uči. Poziva nas da u Adventu učinimo sve kako bi došli bliže vječnoj Ljubavi. Jer upravo to je katolički način priprave za veliko otajstvo Isusova rođenja, poručuje kapelan Nađ.
Tako ćemo doživjeti pravu, istinsku, dugotrajnu radost Božića, jer je to radost koja dolazi od samoga Boga. Radost koja uključuje neizmjernu zahvalnost prema Bogu koji se ponižava, kako bi nas uzvisio. Radost koja nas uči koliko je dobro biti blizu Bogu. Radost koja nam pokazuje koliko nas Bog ljubi.
Poravnajmo zato u sebi sve krivine grijeha i s radošću se otvorimo Kristu koji dolazi, poziva župni vikar u povodu 2. nedjelje Došašća čija inačica advent dolazi od latinske riječi ‘advenire’ što znači dolazak.
Zakoračili smo u prosinac, mnogima najdraži mjesec u godini, no činjenica je kako u današnjem konzumerističkom društvu postaje sve više stresan. Nastojimo izabrati najbolje darove, ispeći savršene kolače ili postaviti bajkovite fotografije na društvene mreže, no često izgorimo od želje i iskusimo frustraciju zbog praznine iznutra. Važnije od toga što se događa oko nas je ono što se događa u nama, kažu mudriji. Ključ je u učenju opraštanja sebi i drugima.
Ne moramo biti savršeni, a još manje očekivati to od drugih. Otpustiti (pre)visoka očekivanja i imati na umu da u središtu blagdana nisu darovi i savršenstvo nego stvaranje posebnih trenutaka koje ćemo zauvijek pamtiti. Neka nam frustracija, ljutnja i krivnja ostanu u studenom.
